Rakovi

Jednakonožni rakovi (Isopoda)

Jednakonožni rakovi (Isopoda) su jedan od najvećih redova po broju vrsta unutar razreda rakova (Crustacea). Naseljavaju vrlo različita staništa, od morskih dubina, slatkih voda do kopna, a postoje i nametničke vrste. Od oko 52 000 opisanih vrsta rakova, čak preko 10 000 vrsta pripadaju redu jednakonožnih rakova. Od toga je oko 5 000 morskih, oko 950 slatkovodnih i preko 4 000 kopnenih vrsta, a svake godine se opisuju nove vrste. Vrlo su stara skupina. Najstariji poznati fosili potječu iz razdoblja karbona (paleozoik), prije 300 milijuna godina.

Ime jednakonožnih rakova (Isopoda) dolazi iz grčkog ISO što znači „jednako” i POD što znači „noga”, zahvaljujući tome što su im noge vrlo slične.

Jednakonožni rakovi se razlikuju od ostalih rakova prema 7 pari prsnih nogu koje im služe za hodanje te 5 pari zadčanih nožica koje im služe za disanje i kao pomoćni kopulatorni organ kod mužjaka. Veličine su od 0,5 mm pa čak do 50 cm (dubokomorska vrsta gigantski jednakonožac, Bathynomus giganteus), ali većina vrsta su relativno male, od 0,5 do 3 cm.

Većinom su razdvojena spola, osim nekih morskih nametnika koji su dvospolci (prvi dio životnog ciklusa su mužjaci, a kasnije se preobraze u ženke). Kod nekih vrsta primijećena je i partenogeneza, nespolni način razmnožavanja koji ne uključuje mužjaka, a embrio se razvija iz neoplođene jajne stanice.

Ženka jajašca nosi u ležnom prostoru gdje se razvijaju mladi. Mladunci izlaze iz ležnog prostora kao samostalne jedinke, vrlo slične odraslim rakovima. Budući da im se vanjski dio tijela sastoji od čvrste hitinske kutikule, prilikom rasta se nekoliko puta moraju presvući i odbaciti staru kutikulu (svlak).

Hrane se uglavnom svime, algama, mahovinom i ostalim biljkama te mrtvom organskom tvari (detritus) i važna su karika u razlaganju mrtve tvari. Također su važan segment prehrane raznim predatorima.

Novijim istraživanjima utvrđene su brojne nove vrste jednakonožnih rakova za Hrvatsku i za znanost. Nažalost, ugrožavanjem špilja ugrožavaju se i njihovi stanovnici. U Crvenu knjigu špiljske faune Hrvatske uvršteno 12 kopnenih i 15 vodenih jednakonožnih rakova.

Slatkovodni jednakonožni rakovi (Isopoda aquatica)

U Hrvatskoj su utvrđene 34 svojte (vrsta i podvrsta) slatkovodnih jednakonožnih rakova, uz još nekoliko novih i neopisanih svojti. Od toga su čak 23 svojte špiljske, 5 živi u podzemnim intersticijskim staništima, 4 u bočatim vodama u priobalju, a samo su 2 svojte iz rijeka i jezera.

Špiljske vrste su zbog nedostatka svjetla potpuno izgubile pigment i osjetilo vida. Većina špiljskih vrsta se hrani mrtvom organskom tvari (detritusom), dok su neke čak i predatori (dalmatinska orijaška vodenbabura Sphaeromides virei mediodalmatina).

Često su vrlo ograničene rasprostranjenosti, pa su zbog toga i vrlo ugrožene. Tako je, npr. dalmatinska slijepa vodenbabura (Proasellus anophthalmus dalmatinus) rasprostranjena na vrlo uskom području u južnoj Dalmaciji i Hercegovini i pronađena je u svega nekoliko špilja. Bodljikava kuglašica (Monolistra pretneri) je rasprostranjena u nekoliko špilja uz rijeku Zrmanju oko Žegara, rijeku Krku i Vransko jezero te na otoku Cresu (jedini otočni nalaz roda Monolistra u Hrvatskoj).

Kopneni jednakonožni rakovi (Isopoda terrestria; Oniscidea)

Kopneni jednakonožni rakovi su jedina skupina rakova koja se potpuno prilagodila životu na kopnu. Naseljavaju različite biotope, od morske obale, visokih planina, šuma pa sve do pustinja. Život na kopnu im omogućuju tzv. pseudotraheje ili pluća na zadčanim nožicama. Međutim, slabije prilagođene porodice još uvijek imaju isti način disanja škrgama formiranima od zadčanih nožica kao i vodeni rakovi, pa su vrlo ovisni o visokoj relativnoj vlazi zraka. Kako je u špiljama u pravilu relativna vlaga zraka uvijek vrlo visoka, špiljska staništa im pogoduju.

Od 117 vrsta i 32 podvrste do sada utvrđenih za faunu Hrvatske, 20 vrsta su prave špiljske životinje, a za 14 vrsta i 7 podvrsta se smatra da obitavaju u špiljama ali i nadzemnim staništima.

Kopneni jednakonožni rakovi imaju brojne prilagodbe na špiljska staništa, a neki su razvili i jaku ornamentaciju kutikule radi obrane od predatora ili pritiska okoline kad se kreće kroz pukotine u tlu, npr. hercegovačka kvrgavica (Cyphoniscellus herzegowinensis). Neke vrste su vrlo široko rasprostranjene, kao npr. bijeli titanaš (Titanethes albus) rasprostranjen od Italije, Slovenije i Hrvatske, dok je većina vrsta rasprostranjena na malom području ili jednom jedinom lokalitetu, kao npr. krčka ilirska babura (Alpioniscus christiani), utvrđena samo u špilji Biserujki na otoku Krku. Neke svojte imaju vrlo zanimljivo rasprostranjenje, tako npr. učkin sitni grbaš (Thaumatoniscellus speluncae) je pronađen na nekoliko lokaliteta Učke i Ćićarije, a jedini poznati srodnik je utvrđen na jednom lokalitetu u Rumunjskoj.

KONTAKT:
Jana Bedek – jana.bedek@hbsd.hr

LITERATURA:

• Bedek, J., Taiti, S. & Gottstein, S. (2011): Catalogue and atlas of cave-dwelling terrestrial isopods (Crustacea: Oniscidea) from Croatia. Nat. Croat., Vol. 20, No. 2: 237-354.
• Botosaneanu, L. (ed.): Stygofauna Mundi – A Faunistic, Distributional, and Ecological Synthesis of the World Fauna inhabitating Subterranean Waters (including the Marine Interstitial). E. J. Brill/Dr. W. Backhuys, Leiden. pp. 740.
• Schmalfuss, H. (2003): World catalog of terrestrial isopods (Isopoda: Oniscidea). Stuttgarter Beiträge zur Naturkunde, Serie A 654. pp. 341.
• http://www.biospeologica-dinarica.org/Index.php

Deseteronožni rakovi (Decapoda)

Deseteronožni rakovi (Decapoda) su najveći red po broju vrsta unutar razreda rakova (Crustacea). Ime su dobili po deset pari nogu za hodanje, iz grčkog DECA što znaci „deset” i POD što znaci „noga”. Nastanjuju morska i slatkovodna staništa, ali neke vrste mogu kraće vrijeme opstati na kopnu i izlaze izvan vode uglavnom u potrazi za hranom. U deseteronožne rakove se ubrajaju najpoznatiji rakovi poput kozica, škampa, jastoga, hlapa, rakovica, riječnih rakova, tj. većina rakova koji se koriste u ljudskoj prehrani.

Većina deseteronožnih rakova su svejedi (i predatori i herbivori i detritivori), oportunisti u pravom smislu riječi. Ponekad dolaze u velikim populacijama te tada predstavljaju važan plijen morskim, vodenim ali i kopnenim grabežljivcima. U špiljskim staništima također žive i morski i slatkovodni deseteronožni rakovi.

Za faunu Hrvatske utvrđeno je preko 250 vrsta deseteronožnih rakova, velika većina morskih. U špiljama je zabilježeno sedam vrsta roda Troglocaris, i to u slatkim vodama i anhijalinim špiljama. Neke svojte su široko rasprostranjene, poput Troglocaris anophthalmus periadriatica, koja je utvrđena od Otočca pa sve do Vjetrenice u Hercegovini, dok su neke svojte vrlo usko rasprostranjene, poput Troglocaris anophthalmus intermedia, koja je sa sigurnošću utvrđena samo u Mikašinovića špilji kod Ogulina.

KONTAKT:
Jana Bedek – jana.bedek@hbsd.hr

LITERATURA:

• Botosaneanu, L. (ed.): Stygofauna Mundi – A Faunistic, Distributional, and Ecological Synthesis of the World Fauna inhabitating Subterranean Waters (including the Marine Interstitial). E. J. Brill/Dr. W. Backhuys, Leiden. pp, 740.
• http://www.biospeologica-dinarica.org/Index.php

Rakušci (Amphipoda)

Rakušci su sitni raci. Brzo se kreću (uglavnom plivanjem) i većinom su bočno spljošteni. Nemaju karapaks – oklop na toraksu karakterističan za druge skupine viših rakova (Malacostraca). Ime rakušac (Amphipoda) dolazi iz grčkog AMPH što znači „različito” i POD što znači – „noga”, jer imaju noge prilagođene za kretanje (plivanje, skakanje, hodanje) i noge prilagođene za prehranjivanje.

Dužina tijela može iznositi od 1 do 60 mm, ali je većina duga između 1 i 15 mm. Tijelo se sastoji od glave, prsa i zatka. Na glavi imaju jedan par očiju koje nisu na stapkama. Imaju dva para ticala (antenae) na kojima se očituje i spolno dvoličje (kod mužjaka su ticala veća), gornje čeljusti (mandibula) te dva para donjih čeljusti (maksilula i maksila) i jedan par čeljusnih nožica (maksilipedi). Na sedam većih prsnih kolutića (pereiomera) imaju po jedan par nogu (pereipoda – noge za hodanje) na kojima su škrge, a često se nalaze i žlijezde. Kod ženki je često osnovni članak prvih četiri para prsnih nogu proširen u veće ležne listiće koji ispod prsa čine ležni prostor. Zadak (pleon) kod većine čini šest kolutića, a kod nekih je zakržljao. Tu su šest pari začanih nožica (pleopoda) od kojih su prva tri para jake i dugačke noge za veslanje, a druga tri para (uropodi) su noge za skakutanje.

U svijetu je poznato oko 9 000 vrsta rakušaca. Najveće vrste su Eurythes gryllus (do 11 cm) i Alicella gigantea (do 14 cm). Red je podijeljen na četiri podreda: Gammaridea, Ingolfiellidea, Hyperiidea i Caprellidea. Svojtama je najbogatiji podred Gammaridea (80% ukupnog broja vrsta). U Hrvatskoj je do sada utvrđeno više od 140 vrsta rakušaca (slatkovodnih i morskih).

Rasprostranjeni su posvuda, a najviše u moru. Žive i u vodama na kopnu (izvori, brzaci, rijeke, jezera, bare, močvare i ušća rijeka), neki se zadržavaju izvan vode u obalnom pijesku, a i podalje od obale u vlažnoj zemlji. Neki su i nametnici (Cyamidae, Hyperiidea). Većina vrsta kitouši (porodica Cyamidae) specijalizirana je za samo jednu vrstu kita na kojem može živjeti i do 10 000 jedinki kitouši.

U sastavu stigofaune na svim kontinentima često dominiraju upravo rakušci. Kao i drugi podzemni organizmi, rakušci su razvili prilagodbe na život u podzemlju. I kod njih je vrlo često došlo do redukcije ili čak gubitka očnog pigmenta i depigmentacije tijela. Poneke vrste imaju izduženo tijelo i/ili tjelesne privjeske – ticala, pereiopode, uropode i imaju manji broj potomaka. Stigobiontni rakušci hrane se mikroorganizmima, poput plijesni koja raste na špiljskoj ilovači, guanom šišmiša, neke vrste se hrane i mrtvom organskom tvari donesenom s površine, dok su neke vrste predatori.

Većina stigobiontnih vrsta pripada podredu Gammaridea. U špiljama, jamama, bunarima i izvorima najčešće susrećemo rod Niphargus koji je ujedno i najraznovrsniji rod slatkovodnih rakušaca na svijetu s preko 300 do sada opisanih vrsta. Rod je rasprostranjen u Europi, a zabilježen je i u Maloj Aziji, Iranu i Arapskom poluotoku, a u Hrvatskoj je do sada zabilježeno 60 vrsta iz roda Niphargus. Većina vrsta roda Niphargus naseljava podzemna staništa te čine znatan dio europske stigobiontne bioraznolikosti. U Hrvatskoj žive mnoge endemske vrste ovoga roda: Niphargus croaticus, N. aquilex, N. buturovici, N. echion, N. numerus, N. pectencoronatae i mnogi drugi.

Porodici Gammaridae pripada više rodova koji sadrže mnoge endemske vrste iz naše zemlje. Takvi su npr. Accubogammarus algor jalzici, Bogidiellla glacialis, Echinogammarus acarinatus, Fontogammarus dalmatinus i Melita valesi.

KONTAKT:
Petra Kutleša – petrakutlesa01@gmail.com

LITERATURA:

• Botosaneanu L. (1986): Stygofauna mundi: a faunistic, distributional, and ecological synthesis of the world fauna inhabiting subterranean waters (including the marine interstitial). E.J. Brill, Leiden. pp. 740.
• Fišer, C., Sket, B. & Stoch, F. (2006): Distribution of four narrowly endemic Niphargus species (Crustacea: Amphipoda) in the western Dinaric region with description of a new species. Zoologischer Anzeiger – A Journal of Comparative Zoology, 245 (2): 77-94.
• Fišer, C., Sket, B. & Trontelj, P. (2002): The taxonomic complexity of the genus Niphargus (Crustacea: Amphipoda) and an approach to its elucidation. In: Latella, L., Mezzanotte, E. & Tarroco, M. (eds.): XVI International Symposium of Biospeleology, 8–15 September 2002, Verona, Italy. Museo Civico di Storia Naturale di Verona, Verona, pp. 39-40.
• Gottstein Matočec, S. (ed.), Bakran-Petricioli, T., Bedek, J., Bukovec, D., Buzjak, S., Franičević, M., Jalžić, B., Kerovec, M., Kletečki, E., Kralj, J., Kružić, P., Kučinić, M., Kuhta, M., Matočec, N., Ozimec, R., Rađa, T., Štamol, V., Ternjej, I. & Tvrtković, N. (2002): An overview of the cave and interstitial biota of Croatia. Nat. Croat., Vol. 11, Suppl. 1: 1-112.
• Matoničkin I., Habdija, I. & Primc-Habdija, B. (1999): Beskralješnjaci – Biologija viših avertebrata. Školska knjiga, Zagreb. pp 609.
• http://niphargus.info/ (Contents created and maintained by researchers from Dept. of biology, Biotechnical faculty,University of Ljubljana, Cene Fišer, Peter Trontelj and Boris Sket.)