Skokuni

Skokuni (Collembola)

Skokuni (Collembola) su razred sitnih beskralježnjaka koji pripadaju u nadrazred Hexapoda. Izrazito su stara skupina životinja na što ukazuje nalaz najstarijeg poznatog heksapoda Rhyniella praecursor (Hirst et Maulik, 1926) iz Škotske koji potječe iz srednjeg devona od prije 400 milijuna godina. Taj i drugi fosili iz toga vremena nedvojbeno predstavljaju organizme vrlo slične nekim današnjim skokunima. Do danas je opisano oko 8500 vrsta skokuna na svijetu. Posljednjih 10 godina opisuje se 70-ak novih vrsta skokuna svake godine dok se ukupan broj vrsta skokuna procjenjuje na oko 50 000.

Skokuni danas naseljavaju gotovo sva staništa pa ih tako nalazimo u tlu, listincu, na vegetaciji, u špiljama ili čak na površini vode. Skokuni su općenito polifagni, te se tako neke vrste hrane na mrtvoj organskoj tvari, izmetu, gljivama, mrtvim organizmima, s mikroorganizmima koji žive u tlu dok su neki čak i predatori. Međutim, skokuni su najčešće sami osnovna hrana brojnim predatorima poput kornjaša, striga, lažipauka, grinja, lažištipavaca i paukova.

Skokuni su izrazito sitne životinje i najčešće su veliki između 1 i 5 mm. Najmanji skokun velik je tek 0,12 mm, a najveći 17 mm. Oni se najlakše razlikuju od drugih skupina beskralježnjaka po tome što im zadak ima 6 kolutića, te na zatku imaju razvijenu furku i trbušnu cijev s donje strane. Furka je poseban organ za skakanje koji skokuni koriste u slučaju opasnosti i bijega od predatora, te pomoću njega mogu skočiti nekoliko stotina puta svoje veličine što ih čini jednima od najboljih skakača u životinjskom svijetu.

U Hrvatskoj je do sada zabilježeno preko stotinu različitih svojti skokuna. U podzemlju Hrvatske zabilježeno je 35 špiljskih svojti, od kojih mnoge još nisu znanstveno opisane. Špiljski skokuni razvili su niz prilagodbi na život u podzemlju, poput izrazito dugih ticala i brojnih dlačica na ticalima i tijelu. Noge špiljskih skokuna su također duže od njihovih nadzemnih srodnika, a pandžice na nogama su izdužene što im pomaže pri hodanju po mokrim zidovima i sigama. Za razliku od šareno obojenih nadzemnih skokuna, špiljske vrste imaju reducirani pigment te su slabo pigmentirane ili potpuno bijele. Oči su im uglavnom reducirane ili potpuno nestale. Skokuni su špiljskom načinu života prilagodili i svoj metabolizam i biološke procese te tako polažu manji broj većih jaja i nakupljaju veću količinu masti u organizmu te tako mogu preživjeti duža razdoblja bez hrane.

Neke od špiljskih svojti skokuna u Hrvatskoj predstavljaju stenoendeme poput vrste Typhlogastrura topali (Loksa & Bogojević 1967), koja je za sada poznata iz samo dvije špilje iz okolice Dubrovnika, ili vrste Pseudosinella dallaii Gisin & Gama, 1970 koja je poznata samo iz špilje Veternice na Medvednici. Neke druge vrste skokuna imaju puno šire rasprostranjenje pa tako na primjer vrstu Tritomurus scutellatus Frauenfeld, 1854 pronalazimo od Gorskog Kotara i Istre do Like i Velebita, dok vrsta Pseudosinella heteromurina (Stach, 1929) nastanjuje špilje i jame na području Like, Gorskog Kotara i Korduna. Pojedine vrste razvile su osobite prilagodbe na život u podzemlju poput nevjerojatno dugih ticala kod vrste Verhoeffiella longicornis (Absolon, 1900) ili iznimno dugih pandžica u vrste Tritomurus veles Lukić, Houssin & Deharveng 2010.

Sustavnim istraživanjima skokuna otkrivene su brojne nove vrste špiljskih skokuna kako za Hrvatsku tako i za znanost, te predstoji dugotrajni rad na opisima i upotpunjavanju popisa skokuna Hrvatske.

KONTAKT:
Marko Lukić – marko.lukic@hbsd.hr

LITERATURA:

• Bellinger, P. F., Christiansen, K. A. & Janssens, F. (1996-2007): Checklist of the Collembola of the World. http://www.collembola.org
• Lukić, M., Čuković, T., Porco, D., Bedos & A. Deharveng, L. (2012): Species diversity and distribution of cave Collembola in Dinaric karst. In: , L., Uhrin M., Mock, A. & L`uptáčik P. (eds.): Abstract book / 21st International Conference on Subterranean Biology. Košice, Institute of Biology and Ecology, Faculty of Science, Pavol Jozef Šafárik University; Bratislava: State Nature Conservancy, Slovak Caves Administration, Liptovský Mikuláš: 66-67.
• Lukić, M. (in prep.) Collembola. In: Encyclopedia biospeologica, second edition.
• Bogojević, J. (1968): Catalogus faunae Jugoslaviae 3/6 Collembola. Ljubljana.